U nedjelju, 23. prosinca 2012. sa zagrebačkog glavnog kolodvora krenuo sam sa obitelji prema Austriji gdje nas je s nestrpljenjem očekivala i iščekivala rodbina. Odlučili smo se na putovanje s vlakom iz želje za promjenom i radi dječije znatiželje i porodičnog ambijenta. Put na relaciji Zagreb-Wels (Gornja Austrija) trajao je 8 sati sa jednim presjedanjem, u Salzburgu (Salcburgu) dok se automobilom ista relacija može preći za 3 sata manje. Ali ipak putovanje vlakom ima svoje prednosti i nedostatke, kako tko doživljava. Dolaskom na glavni kolodvor ili kako Austrijanci kažu Hauptbahnof u Salzburgu primjetio sam da mnogo Austrijanaca preferira putovanje vlakom pa čak i mnogo obitelji. Ali shvatio sam zašto je tako. Iako je kod nas, automobil najbrže prijevozno sredstvo (osim aviona), u Austriji putovanje vlakom je užitak, opuštanje i brzina. Prvo što primjeti čovjek koji dolazi sa prostora Balkana u Austriju jeste izuzetna točnost koja se ne mjeri u minutama već u sekundama. Čekajući na kolodvoru vlak-vezu za Wels, pratio sam i zaključio da u tom periodu nijedan vlak nije zakasnio ni pola minute u dolasku niti odlasku. Vlakovi koji prometuju unutar države za nas izgledaju sasvim nestvarno, kao space shuttle, lijepi, uredni, udobni i nečujni dok se vozite u njima, na prosječnoj brzini od 160 km/h. Toliko o vlakovima.
Boraveći u Welsu, iskoristio sam vrijeme posjećujući džem’ate kojih ima mnogo, a džem’ati su podijeljeni na bošnjačke, albanske, turske, arapske itd. Ovog puta odlučio sam se da posjetim turske džem’ate i naravno bošnjački džemat u kojem sam imamio i džumu-namaz klanjao.
Turski džem’at sa nazivom WELS TALEBE YURDU je ustvari zgrada u kojoj se nalazi mesdžid i Škola islama. Sa namjerom da klanjam akšam-namaz, u mesdžidu sam zatekao mnoštvo djece od predškolske dobi do školske dobi što me je na prvi mah fasciniralo. Predstavljajući se nakon namaza, ljubazni domaćini su me proveli kroz njihov objekt gdje sam imao priliku vidjeti lijepo uređene prostorije, internatski smještaj, blagovaonu i prijemske-musafirske sobe. Riječ je o Školi islama u kojoj roditelji dovode svoju djecu preko školskih ferija tijekom kojeg perioda djeca prolaze vjeronaučnu nastavu obogaćenu ne samo vjerskim sadržajima već usađivanjem i moralnih vrednota i lijepim ahlakom. Tu su dva odgajatelja neprestano, a pored njih su osobe koje se staraju o boravku i sigurnosti djece te učitelji koji dolaze predavati kiraet (učenje Kur’ana), fikh (islamski propisi), akaid (vjerovanje u Boga). Za naš pojam, izgledalo je kao jedna mini-medresa, ako se tako može nazvati. Uzviknuo sam nekoliko puta pred njima ali i u sebi: Mašallah, kakav osjećaj za čuvanjem identiteta.
Jedan drugi dan posjetio sam YUNUS EMRE DZAMII, dakle džem’at i mesdžid nazvan po turskom sufiji i pjesniku Yusuf Emru. Tu sam zatekao mnogo džematlija na namazu ali prije samog namaza mladi imam, u iščekivanju namaza, predao je mikrofon jednom dječaku da uči naglas i napamet Kur’an, za mene iznenađenje, učio je početak sure ER-RAHMAN, tako bistro, medodično i po tedžvidu. Ponovno primjećujem koliko im je stalo da mlade generacije stasavaju ispravno i sa usađenim vjerskim odgojem. Mašallah, zaista lijepi primjeri.
Nakon namaza, upoznah se sa imamom čije ime je znakovito MURSELIN. Porijeklom je iz Turske, grada Izmira, završio je islamski teološki fakultet u Turskoj i već tri godine je imam u dotičnom džem’atu. Jedan zanimljiv običaj promjetih nakon jacije-namaza kada sam došao drugi dan; svi se okupiše oko jednog stola, a onda mi kolega i domaćin donese dva “ćevapčića” umotana u list salate te turski Ayran (nešto kao Jogurt). Kasnije saznadoh, posebno po okusu da nije riječ o ćevapčićima iako izgledom na to podsjećaju ali sastoje se od riže i nečeg posebno “ljutog” . Njihov običaj je da to svaku noć nakon jacije-namaza u “džem’atu” pojedu, a zatim slijedi tradicionali turski čaj.
U petak, 28.12.2012. posjetio sam Bošnjačko-austrijski kulturni centar “Ebu Hanife”, džem’at mojih roditelja i džem’at moga djetinjstva, mladosti i najljepših sjećanja. Kada to kažem, onda mislim da sam upravo u ovom džem’atu učinio svoje “prve imamske korake” tj. prvu ramazansku praksu, osjetio prve strahove pa i greške kada sam predvodio kao učenik Medrese ili softa teravih-namaze. Jedan je to od najuspješnijih i najljepših džem’ata u Austriji, sa najljepšom infrastrukturom. To i ne čudi, s obzirom da već punih 20 godina ovaj džem’at vodi jedan od trojice najpoznatijih hafiza sa naših prostora, hafiz Senad ef. Podojak, kojem sam do kraja života zahvalan na podršci koju mi je davao kada mi je bila najpotrebnija, dok sam bio učenik Medrese i student na Fakultetu. Ponudu da predvodim džumu-namaz, doživio sam kao čast i privilegiju u džem’atu kroz koji sam sazrijevao.
U džumanskoj hutbi osjetio sma potrebu da čestitom džem’atu čestitam jubilarnih 20 godina i postignuće koje rijetko tko dobije, a to je dodjela od strane Gradske uprave Welsa “Trga Bošnjaka” ili Platz der Bosniaken za trg ispred lijepe zgrade džem’ata.
Hafiz Senad Podojak u svom stilu zahvaljuje mi se na hutbi te me poslije svega informira da me želi pozvati na džem’atski seminar kao gosta-predavača u 5. mjesecu 2013. Ovo ustvari govori kako se mnogo ranije osmišljavaju aktivnosti i dešavanja u ovom džem’atu.
Bila je ovo crtica ili Zapis iz mog imamskog dnevnika koji sam želio podijeliti sa vjernim čitateljima našeg web portala Medžlisa.
S poštovanjem,
Alem ef. Crnkić
