Bliski istok potonuo je u glib rata, najbezočnija skupina Islamska država Iraka i Levanta, koju vodi do sada nepoznati Abu Bakr al Bagdadi, prijeti svijetu vjerskim ratom, a govori se da je čak više stotina muslimana s ovih naših prostora otišlo boriti se na strani radikalnih islamista u Iraku i Siriji. U Hrvatskoj, pak, što je socijalna kriza veća, društvo se sve više bavi pitanjima ideologije, povijesti i svjetonazora na kojim se društvo sve više dijeli. To su teme o kojima smo razgovarali sa zagrebačkim muftijom, predsjednikom Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj dr. Azizom efendijom Hasanovićem.

Jesu li istospolni brakovi i Trg maršala Tita važniji za Hrvatsku u ovom trenutku od pitanja nezaposlenosti i bujajućeg siromaštva?

– Svako vrijeme nosi svoje tegobe, ali u svakom, a pogotovo kriznom vremenu treba znati prioritete. Ako je čovjek gladan, treba ga nahraniti, bosog obuti, golog odjenuti. I zato mislim da treba dati prioritet nasušnim potrebama jednog društva i zajednice. Treba rangirati prioritete da bi ih se što bezbolnije riješilo. No pitanje recesije nije samo ekonomsko, ono je dobrim dijelom i moralno jer znamo da su u tim uznemirujućim vremenima moral i etika na velikoj kušnji, jer rastu mito, korupcija i ostali oblici neprihvatljivog ponašanja. Moramo odgajati mlade naraštaje u saznanju da se može i mora živjeti bez mita i korupcije i da to nisu norme ponašanja, a na žalost svjedoci smo da se navikavamo na to i počinjemo ih smatrati prihvatljivim. U tom smislu i vjerske zajednice i Crkva i društvo i državna vlast moraju raditi na istom zadatku. I zato je u toj situaciji bespredmetno aktualizirati neke teme iz prošlosti, mada se ni ta pitanja ne smiju marginalizirati i zanemarivati, ali ona ne mogu biti ispred osnovnih ljudskih potreba.

Kako gledate u tom kontekstu angažman biskupa u Hrvatskoj, koji u svojim propovijedima inzistiraju na tim ideološkim pitanjima, pa često djeluju više kao politička, a ne vjerska institucija, kao potpora nekim strankama.

– Crkva i vjerske zajednice imaju moralnu obvezu da govore i ukazuju na sve teškoće i probleme s kojima se društvo suočava bez obzira kome takav angažman bio prav ili kriv. Prema posljednjem popisu stanovništva, čak 95 posto građana Hrvatske izjasnilo se kao vjernici, što znači da pripadaju nekoj od ovdašnjih vjerskih zajednica. To se ne može zanemeriti pa bilo pastir, bilo hodža mora dijeliti sudbinu svog naroda i mora biti ili glas ili vapaj. Vjerske zajednice ne smiju šutjeti. Imam dojam da javnost često ne razumije Crkvu, ne čuje ili po svom tumači, da je se proziva za uplitanje u svakodnevni život. Nisam za to da se Crkva ili vjerska zajednica upliće u politiku, ali im se ne može uskratiti da kažu što misle.

Mislite li da je današnje društvo u moralnoj ili svjetonazorskoj krizi, da smo pod pritiskom liberanih ideja koje ugrožavaju tradiciju.

– Na svakom koraku vidljivi su elementi moralne krize. Poslanje Crkve i vjerske zajednice je da jača moralnu strukturu društva i da ukazuje na opasnosti koje nosi nedostatak morala. Vjerske zajednice i država moraju biti partneri u rješavanju tih problema.

Imamo mnoštvo pitanja koja brinu vjerske zajednice – istospolni brakovi, pobačaj, zdravstveni odgoj… koja postaju kulturološka pitanja oko kojih se lome koplja.

– Kad je moralna dimenzija društva u pitanju, sve vjerske zajednice su jedinstvene. Tražimo da se instituciji braka i obitelji da dostojno i zasluženo mjesto. Oni su osnova prirodnog i zdravijeg razvoja društva. Istovremeno nikoga ne osuđejemo i ne namećemo stavove, jer da je Bog htio, sve bi nas učinio posve jednakima. Bog je dopustio svakakve orijentacije, pravo na izbor, ali mnoge pojavnosti koje su neprirodne sa stajališta vjere pokušavaju se učiniti prirodnima. To ne može tako. Osuđuju nas kada propagiramo zdravost i obiteljski život. Možemo raspravljati o svemu, ali stajalište vjere je takvo, i onaj koji je vjernik dužan je da to poštuje i provodi, a drugi odabire put koji želi i to je njegov problem. Mi nismo protiv suvremenog društva.

Mi učimo da se djeca odgajaju prema vremenu u kojem će ona živjeti, a ne prema vremenu u kojem žive roditelji. Naše je da potičemo i usmjeravamo svoju djecu da žive za vremena koja dolaze jer svako doba je neponovljivo. No važno je da pri tome očuvamo temeljne postulate vjere kao srž moralnosti nekog čovjeka. Ja kao pripadnik islama ne mogu prihvatiti da su eutanazija i pobačaj rješenje za društvo ili da se djeca odgajaju demonstracijom seksualnog čina. Ja jesam za demokraciju, ali želim jasno reći da čovjek mora živjeti tako da s njegovim postupcima bude zadovoljan svevišnji Bog.

Osjećate li u Hrvatskoj neko antiislamsko ili antimuslimansko rasploženje?

– Iz vlastitog iskustva te iz kontakata s vjernicima koje imam svakodnevno mogu reći da to ne osjećam. Mi smo konstanta Hrvatske. Naša zajednica uskoro slavi 100 godina djelovanja u Hrvatskoj. Naš položaj u Hrvatskoj je takav da služi oglednim primjerom u svijetu. To može biti, da tako kažem, naš izvozni proizvod. Prema našem primjeru moglo bi se riješiti i pitanje položaja muslimana u Europi, ali i što često ističem boraveći u islamskim državama, kao model rješavanja prava kršćanskih zajednica u tim zemljama. Postoji sporazum o specifičnim odnosima, gdje su se definirale specifičnosti naše vjerske zajednice u Hrvatskoj u kojemu su naznačena sva prava i obveze. To je istančan model prema kojemu svaka vjerska zajednice može provoditi svoju misiju. O položaju Islamske zajednice u Hrvatskoj govorio sam i papi Franji na nedavnom susretu s njim. Papa Franjo mi je zadovljno rekao da mnogi dolaze k njemu s problemima, a evo on sad čuje rješenje! Kada sam o tome govorio i u Bruxellesu, švedski ministar mi je rekao – nisam vidio mlađu demokraciju s većim standardima po tom pitanju.

Osjećate li možda još posljedice sukoba između Hrvat i Bošnjaka tijekom rata u BiH.

– To je bio inscenirani sukob koji se srećom nije prenio na narod. Sukob su isproducirali političari, ali se narod nije ‘zarazio’ mržnjom. Naravno da nismo imuni na ono što se oko nas događa, na razne pokušaje podmetanja i slično. U medijima se događaju povremeni ekscesi. Evo nekidan sam čuo kako novinar, izvještavajući o događajima u Iraku i Siriji, rabi termin – ‘islamofašizam!’ To je strašan, tendenciozan i neuk termin, opasan upravo zbog svoje neukosti i tendencioznosti. To je tako kriva i nakaradna kovanica. Ne mogu islam i fašizam u istu rečenicu! To je uvreda za jednu univerzalnu poruku mira i ljubavi koju šalje naša vjera. Pozivam ga da mi objasni što to znači!?

Vi ste nedavno prozvali sisačkog biskupa Vladu Košića zbog njegova slavljenja osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića, nakon njegova povratka s odsluženja zatvorske kazne, čak ste zbog toga zatražili da se on udalji iz Vijeća za ekumenizam i dijalog HBK.

– Bio sam zatečen pristupom i ponašanjem uvaženog biskupa Košića nakon povratka Darija Kordića iz zatvora. Bio sam iznenađen i zato što poznajem Vladu. Poznam ga u jednom drugom svjetlu. Njegova izjava me zabrinula jer sam s njim godinama izgrađivao mostove pomirenja i povjerenje. Ovakav njegov pristup narušava to povjerenje i poštovanje. Javno sam ispoljio to nezadovoljstvo putem medija, a o tome sam razgovarao i s papinskim nuncijem u Hrvatskoj jer to može narušiti odnose koje smo uspostavili između Zajednice islamskih zemalja i Vatikana. No na inauguraciji novog zagrebačkog mitropolita Pahomija smo se zagrlili te dogovorili jednu dužu ‘kahvu’ da o svemu porazgovaramo.

Kad će biti ‘poduža kahva’?

– Nadam se uskoro. No ne sumnjam da ćemo naći rješenje. Vjerski djelatnici moraju biti dodatno oprezni kad nešto govore, pogotovo o osjetljivim temema. Smatram da postupak koji je biskup Košić izrazio pri dočeku Kordića nije primjeren jednom biskupu.

Kako gledate na istupe biskupa Košića koji često zna biti vrlo radikalan u svojim ideološkim istupima, pa i onome na dočeku Kordića u Zagrebu?

– Dobro, on ima svoje zaduženje u HBK i ne bih ulazio u sve detalje njegovih istupa. No u ovom konkretnom slučaju je pretjerao. Ne bih naravno generalizirao jer je dobar dio hrvatskih javnih ličnosti osudio takav doček Kordića. Naime, Kordić nije osumnjičenik, on je osuđeni ratni zločinac po Haškom sudu. Tu sve staje. Zna se zašto je osuđen i krivnja mu je dokazana. Naravno, mi možemo o karakteru Haaga razgovarati i sporiti, ali ne može taj sud jednom, kad su u pitanju Gotovina i Markač, biti pravedan, a onda taj isti sud nepravedan kad je Kordić u pitanju.

Narušava li slučaj ‘Kordić -Košić’ one dobre odnose i položaj muslimana u Hrvatskoj?

– Ne! Ne može se položaj jedne zajednice koja je tako dugo ukorijenjena u hrvatsko društvo promijeniti preko noći jednim ovakvim, ma koliko nelagodnim incidentom.

Trenutno je u svijetu nekoliko opasnih i zabrinjavajućih sukoba, a većina je na području arapskog, islamskog svijeta – Gaza, Sirija, Irak, Libija, a pojavila se vojno-politička snaga tzv. Islamske države Iraka i Levanta koja ‘sije’ strah, ali i potiče mnoge da govore o novom sukobu civilizacija, novom vjerskom ratu.

– Izrazio bih svoje veliko zadovoljstvo što je došlo do mira i dogovora u Gazi između Izraela i Palestine, što dokazuje da se ništa ne rješava tenkovima, nego samo razgovorom. No s druge strane imamo zabrinjavajuću pojavu tog pokreta Države Iraka i Levanta, gdje se govori o uspostavi hilafeta (kalifata), što je ruglo i sramota čitavog islamskog svijeta. Svaki onaj musliman koji zna što je ‘hilafet’, sjeti se četvorice prvih pravednih ‘halifa’ – Abu Bakra, Omera, Osmana i Alije i zgaraža se nad ovim postupcima koji se događaju u ime islama. Odgovorno tvrdim da takvi postupci nanose najveću štetu islamu i muslimanima. Oni sada pozivaju i traže sveislamsku univerzalnu državu pozivajući se na prvi hilafet, ali taj prvi hilafet sadržava u svojim temeljima multikulturalnost, gdje su živjeli i muslimani i kršćani i Židovi pod vlašći Muhameda alejhi selama, gdje nikome nije smjela pasti dlaka s glave. Ovo što oni prodaju pod ‘hilafet’ je izrugivanje i obezvređivanje i samo riječi hilafet, a kamoli institucije islamske države koja se zove halifet. No istovremeno zbunjuje činjenica da se ne zna tko stoji iza jednog tako organiziranog pokreta koji je naoružan sofisticiranim oružjem. Tko ih naoružava i kako!? Tko stoji iza njih? Teško mi je povjerovati da se to ne zna. Pridružujem se svim apelima da se spriječi divljaštvo nasilnika koji uništavaju i progone ljude zbog njihove vjere, nacije ili pak nevjere. Svi moraju uložiti napore da spase sve koji tamo žive i trpe taj bezočni teror. Svi trebaju ustati da zaustave te nasilnike koji pod firmom islama i hilafeta čine takve pokolje. To što oni rade nema veze ni s islamom ni s Božjom voljom. Odgovorno tvrdim i nadam se da će ih sustići Božja kazna zbog toga.

Govori se o određenom broju europskih muslimana, pa i ovdašnjih iz BiH i s Kosova te Srbije (Sandžaka) koji ratuju u Siriji i Iraku pod tim znamenjem.

– Treba sve učiniti da se to spriječi. Države moraju naći način da to obustave. Nije dovoljno što su donijeli uredbe da ih se kažnjava kad se vrate. Tad može biti kasno i za njih i za širenje takvih ideja. To se mora onemogućiti u začetku. Treba prevenirati, a imami i hodže objasniti vjernicima da je to krivi put i da to nema veze ni s islamom ni s bilo čim drugim. Hodže po džamijama moraju doprijeti do svakog čovjeka, ako treba i ponaosob da mu razjasne i odgovore ga od bilo kakvog takvog nauma. Ja sam na prošlom Bajramu osudio hilafet jer sam osjetio da ima onih koji su oduševljeni tom idejom. A to je zlo po islam. To nije put kojim se dolazi do hilafeta.

No čini se da je među europskim muslimanima došlo do radikalizacije, zašto se to događa?

– Na žalost, ona tehnološka sredstva koja smo spominjali prečesto se zlorabe upravo za ovakvu indoktrinaciju. Nedavno sam čitao da je neki čovjek odveo svog sina od 9 godina u Siriju. Pa zar se on može nazvati ocem!? Muslimanom!?

Kako europski musliman gleda na te sukobe i previranja u islamskom svijetu?

– Kada je 2003. godine SAD intervenirao u Irak, bio sam vrlo nesretan. Ne zato što žalim Sadama Huseina i njegov režim, nego što sam predosjećao što će se dogoditi nakon toga. Instalirati i sprovesti demokraciju, američku ili europsku, na područje arapskog svijeta je nemoguće očekivati. Srušeni su dugogodišnji apsolutistički režimi u Iraku i Libiji, ali što smo dobili nakon toga – destabilizirajuće područje, ratove i izvorište svakakvih čudovišnih ideja i pokreta. To nije bilo strateški osmišljeno i ovo su sada pogubne posljedice takvog improviziranog pristupa.

Kako vidite budućnost vođe ISIL-a al Bagdadija?

– Sve što nije prirodno mora nestati. Al Bagdadi je neprirodna pojava, neko nametnuto rješenje i posve nepoznata osoba u islamskom svijetu. On nema uporište ni u jednoj islamskoj zemlji. No doći će tamo do neke nove preraspodjele, a za početqk mislim da će Kurdi konačno dobiti svoj Kurdistan. Kurdi su stalno bili nazivani i proglašavani ‘teroristima’, a sada su saveznici koji će konačno ostvariti svoj cilj – državu.

Može li to dovesti do vjerskog rata i civilizacijskog sukoba.

– Ne, ne bih išao tako daleko. No zabrinut sam.

Autor: Vlado Vurušić