Draga i poštovana braćo,

Vrijeme u kojem živimo puno je različitih dunjalučkih preokupacija, izazova i iskušenja koja odvlače našu pažnju, obmanjuju nas i zavaravaju. Dunjaluk sa svim blagodatima, ukrasima i blještavilom primamljuje, usljed čega zaboravljamo na mnoge principe vjere, vrijednosti i sadržaje naše vjere čiji je cilj da oplemenimo, ukrasimo svoj život ali i da se izborimo za „vječni status“ i „vječni užitak“ kojeg nema ovdje, na dunjaluku.

I kao da smo zaboravili, draga braćo, da na ovom svijetu nema „dženneta“ u smislu lagodnog života, uživanja i rasterećenosti od briga i problema. Kur’an i Sunnet kao dva islamska izvora lijepo i vrlo jasno upoznavaju nas sa dunjalukom, njegovim karakteristikama, njegovom prolaznošću ali i bezvrijednošću koju dunjaluk ima kod Allaha, dž.š. Gospodara cijelog dunjaluka.  Međutim, postavlja se pitanje zašto je toliki nesrazmjer baš kod nas muslimana koji smo počašćeni istinskom vjerom koja je toliko jasna, jednostavna i racionalna te iz dana u dan svjedočimo kako islam svojim propisima, naredbama i zabranama vodi čovjeka istinskom spasu, sreći, kako na ovom tako i na budućem svijetu. Kako to da vjerujemo, a po vjerovanju ne živimo? Zašto je toliki jaz između vjerovanja jednog muslimana i njegovog praktičnog života? Govorimo da vjerujemo, a naša praksa pokazuje sasvim suprotno!

Slušamo hutbe, predavanja ali ne hajemo! Da li mislimo prevariti Allaha dž.š. kroz vođenje dvostrukog života na ovom svijetu. Dobro znamo kojim djelima postižemo Allahovo zadovoljstvo, a kojim djelima postižemo Allahovu srdžbu, pa opet svjesno ili ne, radimo za Džehennem. Allah, naš Gospodar, koji iz svoje Milosti voli svoja stvorenja i želi da ih nagradi vječnim užitkom, podario nam je mogućnost korekcije putem „tevbe“ ili pokajanja što je Poslanik svakodnevno činio između 70 do 100 puta, a mi se rijetko sjetimo samo jednom dnevno danas srčano i iz dubine duše reći „Estagfirullah“, oprosti mi Gospodaru. Allah zaista voli one koji se često kaju, kur’anska je poruka koja nas upućuje kako da postignemo Allahovu ljubav. Uvijek nađemo razloga da budemo nezadovoljni svojim životom, standardom ili materijalnim stanjem te se jadikujemo i žalimo na sve i svašta zaboravljajući da bar jednom dnevno danas kažemo srčano i iz dubine duše ELHAMDULILLAH (hvala ti Gospodaru) i potom pomislimo na sve životne blagodati i vrijednosti koje imamo pored sebe i ispred sebe počevši od naše porodice pa nadalje. Samo se probuditi, otvoriti oči, iziskuje ELHAMDULILLAH. Allah voli zahvalne robove svoje, česta je kur’anska poruka ali i učestalo izgovaranje ove male ali kod Allaha velike i drage riječi, čuva postojeće blagodati i privlači nove blagodati jer je to obećanje Allaha dž.š. izraženo kroz kur’anski ajet u kojem se kaže: „Ako budete zahvalni, Ja ću Vam zacijelo još više dati“. Pa ako želimo više, zašto onda ne slijedimo ovaj kur’anski recept? Je li vjerujemo Allahu dž.š.? Po Kur’anu ljudi se dijele na zahvalne i nezahvalne pa u kojoj bismo mi kategoriji željeli biti?

Idemo toliko daleko do te mjere da se borimo argumentirati ili opravdati što ne klanjamo, što ne postimo, što ne idemo u džamiju, što ogovaramo, što prenosimo tuđe riječi, te time kao da želimo živjeti svoj skrojeni, iskrpani, nakrpani islam s kojim se nadamo da ćemo ostvariti Allahovo zadovoljstvo.

Zar islam u svoj njegovoj punini, bogatstvu sadržaja nije već davno definiran, kristalno jasan i precizan, savršen te nije potrebno ni najmanje da ga mi iznova definiramo bolje reći ubacujemo svoje izmjene, dopune i promjene čime mu nanosimo trajnu štetu i nepravdu time što će drugi kroz nas i naše ponašanje kazati kako je islam loš?!Zar želimo uprljati nešto tako sjajno, besprijekorno čisto, lijepo?

Znamo šta je haram, a ne bježimo od njega. Znamo šta je farz, a ne žurimo da to izvršavamo. Zašto prodajemo vječni Ahiret, za ovaj prolazni i razočaravajući Dunjaluk? Taj Dunjaluk koji kod Allaha, kako se kaže u jednom hadisu, ne vrijedi ni koliko krilo komarca! Jel se isplati?

Ako znamo da smo Allahu najbliži kada smo na sedždi i ako znamo da nam je namaz najbolja i najjača veza sa našim Gospodarom, zašto prekidamo tu vezu ili tražimo neku drugu? Zašto se obraćamo svakome i oslanjamo se na svakoga pa se često razočaramo ili budemo iznevjereni, prevareni, a ne oslanjamo se i ne obraćamo Onome koji se stidi vratiti ruke praznim onome koji Ga doziva, kako se kaže u jednom hadisu. „Pozovite Me, Ja ću Vam se odazvati“, otvorena je poruka kur’anskog ajeta koja važi 24 h dnevno! Koliko puta smo iskoristili ovaj Allahov poziv te podigli svoje ruke našem Gospodaru, otvorili naše srce i podijelili naš životni, porodični problem. Zašto nismo? Zašto čekamo?

Islam se, draga braćo živi sada, već danas, bez odgađanja jer odgađanje je šejtanska navika i islam se živi radosno, ponosno, odgovorno, svaki dan i u svim porama našeg života. Islam može biti radost i ljepota našeg života i to ovisi od nas, a radost i ljepota života jeste onda kada se islam živi u njegovoj punini bez oduzimanja ili dodavanja.

Već danas zamoli Allaha dž.š., da ti podari slast života u islamu te da te uputi djelima s kojima ćeš postići Njegovo zadovoljstvo i da ti podari ustrajnosti.

Dobro srce i poštenje je uglavnom ono čime mnogi pravdaju svoj nemar u prakticiranju islamskih dužnosti. Povrh toga, oni koji su nemarni u vjeri često prozivaju one koji su smogli snage da se promijene i otvore novu stranicu života. Tako možemo čuti izjave tipa – znam ja njega od ranije, ili, kad vidim ko sve ide u džamiju, meni se ne ide. Takvima se može odgovoriti da čak i da jesu u pravu, a nisu, da dođu oni sa svojim dobrim srcima pa nek’ oplemene džamijski prostor i postanu prvi muslimani koji će po dobrom biti spominjani.

Pogrešno je zbog grijeha vjernika odricati se vjere. Pogrešno je zbog griješnog džematlije odricati se džemata. Argumenti o dobrom srcu ili argumenti o pokvarenosti i licemjerstvu onih koji se trude izvršavati naređeno jesu samo blijedi pokušaji da se opravda vlastita lijenost. Bolje bi bilo razmisliti o promjeni vlastitog stanja i konačno početi raditi na izvjesnijoj budućnosti kako na ovom svijetu tako i na ahiretu. Hvalospjevi o sebi i filozofiranje neće nam puno pomoći.

Abdest, namaz, post, zekat, hadždž, sadaka, pomoć drugima, lijepa riječ… – to je ono u šta ćemo uprijeti svoj pogled na Sudnjem danu.

Ne dovodimo sebe u situaciju da budemo od onih koje Kur’an opisuje:

Kad nekome od njih smrt dođe, On uzvikne: “Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!” (El-Mu’minun, 99-100)

Lukman je na samrti svom sinu savjetovao:

„Dunjalukom se bavi onoliko koliko ti treba i koliko ćeš na  njemu  boraviti.

Gospodaru robuj, koliko ti je Gospodar potreban i koliko si o Njemu ovisan.

Za ahiret radi onoliko koliko ćeš tamo živjeti.

Posveti se oslobađanju od onoga zbog čega bi mogao u vječnosti ispaštati.

U grješenju budi hrabar onoliko koliko si u stanju podnositi kaznu, koliko možeš trpiti vatru.

A kad budeš želio griješiti, nađi mjesto gdje te Allah i meleki Njegovi ne vide“.

Uzvišeni Bože, pomozi nam da ono što smo naučili o naredbama i zabranama, propisima naše vjere, bude naša svakodnevnica, bude naš život. Amin!