Hvala Allahu, Gospodaru svjetova! Salavat i selam neka je na posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, a.s., njegovu porodicu, ashabe i sve one koji ga slijede na putu islama!

Allah, dž.š., je u Kur’anu rekao:

Čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji stvara.

Božiji poslanik Muhammed, a.s., je rekao:

”Ne može otac ostaviti niti pokloniti svome djetetu ništa bolje od lijepog islamskog odgoja.” (Tirmizi)

Poštovani džema’ate!

Počela je nova školska godina, a s time i nova vjeronaučna godina. Sutra je prvi dan mekteba i upisi novih polaznika u mekteb. Za mnoge roditelje i njihovu djecu početak nove školske godine je  važan događaj i nova stranica u njihovim životima. Viši razred, prelazak iz osnovne u srednju školu ili upis na fakultet važan je jer na izvjestan način škola i obrazovanje usmjeravaju naše živote, određuju naše zanimanje i utječu na našu ukupnu sudbinu. Od stupnja našega obrazovanja uvelike ovisi kakav ćemo status imati u društvu te na koji ćemo  način stjecati nafaku (opskrbu). Što posjedujemo veći stupanj obrazovanja, veće su nam i životne mogućnosti.

Kur’an nas poučava da su ukrasi ovoga svijeta imeci i djeca, koji su za nas u isto vrijeme i veliki emanet na našim plećima i za njih ćemo biti pitani na Sudnjem danu.

Kaže Allah, Uzvišeni u suri El-Kehf:

Imetak i djeca su ukras u životu na ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, biće od Gospodara tvoga bolje nagrađena i u njih se čovjek može bolje pouzdati.

Prema citiranom ajetu, imeci i djeca su dunjalučki ukrasi, a dobra djela su trajna. Na nama je braćo da te dunjalučke ukrase uz Allahovu pomoć učinimo ukrasima na obadva svijeta, a to možemo učiniti na način što ćemo imetke sticati isključivo na dozvoljen način i trošiti ih na Allahovu putu, a djecu odgajati da budu moralni, koji će se natjecati u dobru i koji će dobro koje prema njima činimo znati cijeniti i uzvratiti na najbolji način.

Draga braćo, svjedoci smo da živimo u vremenu kada imamo mnogo znanja i obrazovanja ali s druge strane malo morala i stida. Djecu šaljemo u školu, na studije, maksimalno se žrtvujemo za njih teško i s mukom stječući imetak za njihovo školovanje sa željom i nadom da će kroz stjecanje znanja i obrazovanja postati bolji i kvalitetniji ljudi, međutim, vrlo često se neugodno iznenadimo i razočaramo kada vidimo da od naše djece ne dobivamo poštovanje i poslušnost koju smo mi iskazivali prema našim roditeljima te kada vidimo određene negativne osobine kod naše djece sa kojima nismo zadovoljni poput nedostatka stida, skromnosti, zadovoljstva, iskrenosti, poštivanja itd.

Zato se sve više pitamo da li su škole i fakulteti danas postali isključivo obrazovne ustanove, a  ne više i odgojne kao štu nekada bile, u naše vrijeme.

Odgovor na ovo pitanje je višeslojan i kompleksan.

Činjenica je, draga braćo, da nam danas djecu odgajaju svi, a najmanje mi roditelji. Činjenica je da se danas naša djeca druže i razgovaraju sa svima, a najmanje se druže i razgovaraju sa nama roditeljima. Činjenica je da naša djeca danas pronalaze odgovore i rješenja na dileme i probleme koje ih muče sa svima, a najmanje te probleme, dileme dijele sa roditeljima. Naravno, čast izuzecima, čast onima koji su od prvog dana nastojali biti najbolji i najprisniji prijatelj svojoj djeci jer to je ustvari najbolji način povezivanja sa djecom.

Djeca danas netrebaju i ne žele samo nekoga tko će ih uvijek kuditi, kritizirati nego trebaju nekoga tko će ih strpljivo saslušati, pokušati razumjeti i potom ih dati savjet.

Pred našom djecom danas su mnogi izazovi i iskušenja te se nemožemo stalno vraćati u prošlost i navoditi primjere kako smo mi živjeli, kako je bilo u vremenu našeg odrastanja i kako smo mi slušali roditelje. Nažalost, to kod naše djece danas nepali odnosno „ne pije vode“.

Mi roditelji moramo biti svjesni današnjeg vremena u kojemu djeca više provode vremena sa Facebookom, Tvitterom, objavljujući svoje statuse kroz emocije, raspoloženja i neraspoloženja nego što s nama dijele svoje emocije, brige, strahove i dileme.

Zato je iznimno važno da čim prije shvatimo da „današnje vrijeme nosi svoje breme“ te da se pokušamo približiti našoj djeci, posebno tinejdžerima kao najosjetljivijoj dobi djeteta te sakupiti maksimalno strpljenja te dati do znanja našem sinu ili kćeri da mu želimo biti najbolji prijatelj, a ne najbolji kritičar.

Djeca moraju osjetiti i prepoznati našu otvorenost i želju da ih razumijemo i da im možemo i želimo pomoći u svim njihovim dilemama. Naravno, za sve u životu, a posebno za odgoj naše djece najbolja je dova kroz koju ćemo svakodnevno moliti našeg Gospodara da nam podari sabura, snage i roditeljskog umijeća u odgoju i podizanju naše djece.

Neki roditelji misle da je dovoljno to što im djeca redovno idu na nastavu pa se i ne brinu previše o školskom uspjehu svoje djece. Neki su, pak, odgovorniji pa provjeravaju šta im to djeca uče i kako usvajaju gradivo. Oni se obično i kod učitelja interesiraju o školskom uspjehu svoje djece.

Budimo u kontaktu sa njihovim učiteljima i razrednicima i tražimo od njih da po pitanju naše djece budu iskreni i kažu nam istinu o djeci, jer hvaljenje djece i skrivanje njihovih propusta je na našu zajedničku štetu. Tako danas mnogi roditelji umisle da je njegovo dijete savršeno i da učitelj/razrednik kada kritički govori o našem djetetu ima nešto protiv djeteta  te vrlo često roditelji naprave odbrambeni mehanizam zaštite smatrajući da su oni tu kao odvjetnici koji treba da brane okrivljenika makar on bio kriv i time čine pogrešan potez u što se kasnije i uvjere. Istina je uvijek na prvom mjestu i tako se treba postaviti. Trudimo se da prisustvujemo roditeljskim sastancima i informacijama, svakodnevno razgovarajmo sa našom djecom i stalno ih podsjećajmo ko su i zašto su na ovom prolaznom svijetu te na važnost obrazovanja s kojim stječu Allahov blagoslov na ovom svijetu. Nemojmo žaliti da djecu nagradimo za njihov pojedinačni i opći uspjeh u školi. Djeca moraju znati da iznimno cijenimo njihov trud i žrtvu te da nam to mnogo znači. Vrlo često neki roditelji pogrešno znaju u afektu reći svome djetetu: „Šta me briga, neučiš ti zbog mene već zbog sebe“ čime se šalje vrlo loša odgojna poruka kako nam nije stalo do njihovog truda i zalaganja. Djeca žele osjetiti našu podršku i vrijednost onoga što rade.

Kako je lijepa obiteljska slika kada roditelj svaki dan nađe vremena i porazgovara sa svojim djetetom o tome kako je bilo u školi te se interesira za gradivo koje su učili i pomogne djetetu u onome što mu nije razumljivo.

Porodični ambijent odgoja našeg djeteta jeste najvažniji, ali nije jedini koji presudno utječe na formiranje ličnosti djeteta. Zato roditeljima muslimanima u islamskom odgoju njihove djece puno može pomoći Islamska zajednica kroz vjeronauk u školi u mektebu.

Usuđujem se reći da je u današnjem vremenu izazova i iskušenja vjeronauka u školi i mekteb u džamiji nezaobilazan i neophodan element u pravilnom razvoju i odgoju našeg djeteta.

Vjeronauka u školi je izborni predmet kojeg mnogi gledaju kao opterećenje, a ustvari zbog nedostatka vjeronauke u školi mnogi će tek kasnije osjetiti životno opterećenje sa svojim djetetom koje je ostalo uskraćeno za ta samo dva školska sata tjedno.

Jedini predmet koji ima za cilj da kod naše djece usadi moralne životne vrijednosti te ih učini boljim u odnosu prema nama roditeljima i cjelokupnoj životnoj i društvenoj sredini jeste VJERONAUK.

Jedini predmet koji ima za cilj da ih pripremi za odnos prema životu, životnim izazovima, problemima, nedaćama ali da ih učini i poštenim i moralnim u društvu jeste VJERONAUK.

Zato govoriti danas o odgoju i moralnosti naše djece bez vjeronauke je skoro nezamislivo.

Sljedeći čelični stub odgoja djece nakon porodice, vjeronauke jeste mektebska nastava koja je nadogradnja ali i snažan pečat za islamski identitet.

Kao što je islam vjera riječi i djela, i to je međusobno povezano tako su vjeronauk i mekteb povezani kroz riječi i praksu.

Ne smijemo potcijeniti značaj mekteba, kao što ne smijemo potcijeniti značaj kućnog odgoja.

U mektebu će djeca čuti više informacija o Allahu i Božijem poslaniku nego u svojoj kući, kao što će čuti i o odgovornom življenju i polaganju računa, dužnostima prema zajednici, prema roditeljima, prema drugima, lijepom islamskom ponašanju i bontonu, lijepim moralnim osobinama, vjerskim propisima i značaju njihovog primjenjivanja, itd.

Vrlo često roditelji samo očekuju od muallima ili efendije, a zaboravljaju da su i oni veoma bitan faktor u procesu vjeronaučne i mektebske nastave koji mogu pripomoći u ostvarivanu ciljeva koje odredi muallim. Roditelji bi trebali da shvate da njihova uloga nije samo uloga pasivnog posmatrača nego naprotiv trebaju biti aktivno uključeni u proces vjeronaučne/mektebske nastave time što će pratiti napredak svog djeteta, što će mu pomagati, praktično objašnjavati, jer su imami često ograničeni vremenom i da hoću ne mogu se u dovoljnoj mjeri posvetiti svima onoliko koliko bi željeli. Ima roditelja koji su svoju ulogu sveli na dovođenje djeteta u džamiju, zatim ga nakon završetka nastave ponovo preuzmu, a da ga čak i ne upitaju šta je bilo na nastavi, niti u toku sedmice bilo šta poduzimaju kako bi unaprijedili djetetovo vjersko znanje. Roditelji kao što pomažu svojoj djeci oko domaćih zadataka bi takođe trebali pomagati oko mektebskih zadataka. Očekivati da će sve ono što je djetetu potrebno za život ono u džamiji usvojiti je nerealno, kao što je nerealno i očekivanje mnogih roditelja da njihova djeca redovno uče Kur’an, redovno klanjaju i poste ako im mi u tome ne budemo uzori.

Učenici koji dolaze na vjeronauk ili mektebsku nastavu, najčešće dolaze zbog želje roditelja, a manje zbog svoje želje što je sasvim normalno, jer mnogi učenici ne bi ni u školu išli da nisu obavezni. Naša nastava se odvija u danima vikenda koji su ispunjeni raznim sportskim i drugim aktivnostima. To su dani kada učenici požele da se odmore od škole i da budu slobodni. S tog razloga učiniti nastavu atraktivnom nije nimalo jednostvano. Najljepši način je povezivati ono što učimo sa stvarnim životom ukazujući na koristi onoga što učimo. Učenici bi trebali shvatiti da ono što uče u mektebu će imati svog odraza na njihov cjelokupni život, a takođe i poslije ovog života. Stalno treba ukazivati na Allahovu nagradu koja ih očekuje, jer smo mi ovdje na zapadu zasićeni materijalnim dobrima kojima je danas veoma teško učenike motivisati. Razvijanje takmičarskog duha kod učenika, lijepih navika, islamskog ahlaka, posmatranje svega oko nas kroz prizmu islama bi trebala da bude naša preokupacija. Svaki učenik bi trebao pred sebe da postavi cilj da uči o svojoj vjeri kako bi shodno naučenom živio, a ne da uči kako bi samo znao, bez praktične potvrde svog znanja.

Nedopustivo je da roditelj pokazuje interes za uspjeh djeteta na košarci, rukometu, violini, baletu, a ne pokazuje interes za uspjeh djeteta na vjeronauci i u mektebu. Nedopustivo da da se uvijek i po pravilu daje prednost običnom treningu od, recimo, nastave vjeronauka ili mekteba. Uz malo želje, sve se može uskladiti.

Sutra je naš prvi dan u mektebu. Upisi novih ali dolazak i starih polaznika je od 10.00 h. Naš prvi dan želimo učiniti nešto posebnijim zato će taj prvi dan mektebske nastave proći u znaku mektebskog druženja i slatkiša. Učinimo prvi dan mektebske nastave našoj djeci i za nas važnim. Lijepo bi bilo da na dan upisa uzmemo svoje dijete za ručicu, povedemo ga u džamiju, i ohrabrimo ga kojom lijepom riječju. Svrsishodno je ispričati neku našu anegdotu iz mektebskih dana. Lijepo je i da se kupi slatkiš koji će podijeliti sa svojim prijateljima u mektebu. Na mektebskoj nastavi se upoznaju novi prijatelji, razvija moć opažanja, verbalne sposobnosti i duša se približava vrijednostima vjere. Na kraju zaključimo da je dijete u mektebu u svakom slučaju na dobitku, a dijete bez mekteba ostaje usamljeno u pustinju maloljetničkih dilema, pitanja, potreba, strahova itd.

Na kraju želimo da čestitamo nastupajuću novu mektebsku godinu svim muallimima, djeci i roditeljima sa dovom Allahu, dž.š., da nas sviju osnaži i pomogne u tom procesu.