Mi smo u mjesecu Zul-ka’detu, pretposljednjem hidžretskom mjesecu, uskoro nam dolazi mjesec Zul-hidždže, posljednji hidžretski mjesec, koji po svome nazivu ali i po tome što je posljednji hidžretski mjesec simbolički ukazuje na posljednju, petu temeljnu islamsku dužnost, a to je HADŽ.
Dakle, mjesec Zul-hidždže je mjesec koji nas asocira na hadž, tu prelijepu islamsku dužnost koja predstavlja krunu islama, zaokružuje naš islam u temeljima islama.
Ovih dana, diljem naših džem’ata održavaju se ikrar-dove, dove povodom ispraćaja na hadž, ovih dana vrše se posljednje pripreme ovogodišnjih hadžija koji se prepremaju za to, najljepše i najveličanstvenije životno, ovosvjetsko putovanje, putovanje na časna mjesta, putovanje na najodabranije mjesto na kugli zemaljskoj, putovanje prema oprostu grijeha i prilici za najveći ideal svako od nas, lijepi Džennet, ukoliko se sa iskrenim nijjetom, potpuno i ispravno obavi hadž, kako kaže naš Poslanik u jednom hadisu.
Čim se spomenu riječi HADŽ, KABA, MEKKA, AREFAT, MEDINA, u glavama i srcima onih koji su imali čast da obave hadž, pojavi se hiljadu slika sa tih mjesta, detalja i dojmova koji nikad ne blijede, koji ostaju duboko urezani i predstavljaju najljepše životno sjećanje, sjećanje od kojeg raste ljubav prema islamu, ponos i radost zbog pripadnosti islamu.
Za one koji nisu dosada imali priliku, čast, da obave hadž, čim se spomene riječ HADŽ, u njihovim srcima bi se trebao pojaviti osjećaj čežnje, velike želje, iskrenog i čvrstog nijjeta ali i neprestane dove Gospodaru, da im omogući posjetu najčasnijim mjestima, jer takav osjećaj je vjernički osjećaj koji Gospodar može prepoznati i pretvoriti ga pored sna i mašte u realnost.
Zato i moja današnju hutba nosi naziv RAZMIŠLJAŠ LI O HADŽU?
Dakle, naslov hutbe je upitna rečenica.
Govoriti o hadžu u današnjim kriznim vremenima kada najviše razmišljamo o tome kako zadržati postojeći posao, naći novi posao, kako preživjeti mjesec i platiti sve režije te kupiti potrebne namirnice, kako školovati svoju djecu, govoriti o hadžu u kontekstu ovakvih i sličnih okolnosti je teško i za neke, bespotrebno jer mnogi će hadž smatrati nemogućom misijom koju si mogu priuštiti samo odabrani.
S druge strane, postavimo i malo drugačija pitanja.
Da li u godini dana ikad razmišljaš o hadžu bez obzira na svoj status? Da li je u tvom srcu čežnja, želja, da posjetiš Kabu, da li je to tvoj san? Da li si u proteklom Ramazanu ijednu dovu uputio sa željom da ti Allah omogući da obaviš hadž ili bar da te približi tome, da li si zbog te želje pustio ijednu suzu?
Da li si, konkretno, ikada razmišljao o tome, da se osloniš na Allaha, na Onoga koji,  prema ljudskim mjerilima, nemoguće situacije, pretvara u moguće pa da kažeš, odvajat ću, svaki mjesec, koliko mogu, dovit ću svaki mjesec i tražiti od Allaha, ako je hajr da mi pomogne u mome nijjetu.
Zar nismo nikad čuli životne priče ljudi, koji su, baš sa iskrenim i čvrstim nijjetom, velikom željom i čežnjom i oslanjanjem na Allaha uz dovu, sa skromnim primanjima, počeli prikupljati novac za hadž i doživjeli nakon 10-15-20 godina da im se ostvari taj san.
Zamislite samo kako Uzvišeni Allah gleda takvog čovjeka koji je 10-15-20 godina kontinuirano održavao svoj nijjet, svoju želju, učio dove i oslanjao se na Allaha, zamislite taj ibadet, tu žrtvu radi Allaha…samo da mu dođe u goste.
Kada nešto ljudi žele učiniti samo i jedino radi Gospodara, iz ljubavi prema Njemu, i kada cilj izgleda tako daleko, nedokučivo, Uzvišeni daje neizmjerno svoju pomoć, milost, bereket…
Kada ne bi i doživio da obaviš hadž, prikupljajući na ovaj način, došao bi pred Allaha kao hadžija jer Uzvišeni gleda nijjet.
Međutim,rijetko se ljudi odlučuju na ovakvo nešto. Mnogo je lakše naći izgovor i opravdanje, mnogo je lakše podići kredit i otplaćivati 5-7 godina za automobil, nego toliko vremena odvajati za hadž.
Zato mi draga braćo, dozvolite da kroz današnju hutbu kada govorim o hadžu, petoj temeljnoj islamskoj dužnosti, prubudim u nama čežnju, žar, probudim svijest da bar razmišljamo o hadžu, da kada razmišljamo o hadžu, ne ponavljamo samo u sebi, kako mi to nemožemo, nismo dužni, da se ne pomirujemo s tim da ćemo ovodunjalučki život završiti bez hadža…
Kad je u pitanju dunjaluk i dunjalučke stvari, mnogi od nas imaju zanimljive životne priče kako su uspjeli nešto ostvariti i nisu bile ni blizu realne pretpostavke da će to moći kupiti poput kupovine auta,, stana, kuće, otplate toga itd. Kad je u pitanju dunjaluk, onda se postavljamo drugačije, odnosno zacrstamo sebi cilj koliko god nam daleko taj cilj bio, nedokučiv i nedostižan.
Međutim, kada je nešto radi Allaha, radi našeg Gospodaru, pred kim ćemo svi doći i tada saznati jesmo li nešto mogli ili nismo, jel naš izgovor bio utemeljen i opravdan, kada je nešto radi Allaha, onda vrlo brzo, ekspresno i bez mnogo razmišljanja, svrstavamo sebe u kategoriju onih koji nemogu klanjati odnosno nemaju vremena, koji nemogu postiti, koji nemogu i nemaju kad doći u džamiju, koji nisu dužni davati zekat i koji nemogu i nisu dužni obaviti hadž.
Da li ikad preispitivamo takva svoja razmišljanja, da li razmišljamo o tome da ćemo već od spuštanja u kabur početi polagati račun dugo i mukotrpno za sve ono za što smo kratko i brzo sebi našli izgovor i opravdanje?
Zato, draga braćo, razmišljajmo o hadžu, razmišljajmo o hadžu kao našem putu prema Džennetu, kao našoj kruni islama i našeg života, kao prilici za oprost grijeha, donesimo nijjet, ako imamo djecu koja nam mogu pomoći, prenesimo im našu životnu želju, može Allah dati, ako prepozna našu iskrenu namjeru, želju da nam to omogući prije nego što mi zamislimo. Vrijedi bar pokušati, radi Allaha…
Seid ibn Džubejr koji je bio veliki alim, učenjak, pravnik i jedan od imama svoje generacije-znate što je on rekao?
Kaže ovaj alim: „Kada bih znao da u mjestu gdje živim postoji osoba koja ima mogućnosti da obavi hadž i umre pa ga ne obavi, ja mu ne bih klanjao dženazu“.
Subhanallah, Seid ibn Džubejr nije bio bilo tko i nije ovo izgovorio samo tek tako…
Džabir, r.a, prenosi da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: “Za primljen hadždž kod Allaha ne postoji druga nagrada izuzev Dženneta!” Prisutni su upitali: ‘Koji je to primljeni hadždž, Allahov Poslaniče?’ Odgovorio je: “U kome je hadžija dijelio hranu potrebnim i obraćao se drugima lijepom i prijatnom riječju!” U drugom rivajetu stoji: …”i nazivao ljudima selam!” (Ahmed i Taberani) 
U ovom hadisu se zaista vrlo jasno i precizno navodi kako da hadžija svojim hadžom stekne Džennet kao jedinu i najbolju nagradu za hadž. Dijeljenje hrane-ima se kome i djeliti i lijepa i prijatna riječ-ono na čemu mnoge naše hadžije padaju, uhvati ih neki afekt pa izgovore svašta.
Abdullah b. Mes’ud, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Obavljajte hadždž i umru, jer vam oni otklanjaju siromaštvo i grijehe, kao što kovački mijeh odstranjuje hrđu rude željeza i trosku zlata i srebra. Za hadždž primljen kod Allaha nema druge nagrade osim Dženneta!” (Nesai i Tirmizi)
U ovom hadisu se navodi da obavljanje hadža i umre otklanja čak simoraštvo i grijehe i opet se poanavlja da druge nagrade za ispravno obavljen hadž nema osim Dženneta. Pa kud će nam veća motivacija i razlog da razmišljamo o hadžu. Oprost grijeha i Džennet. Šta drugo vjernik treba. Ništa drugo osim ovoga dvoga.
Prenosi se od Ebu Hurejra, radijAllahu anhu, da je rekao: „Upitan je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: ‘Koje je najbolje djelo?’ On odovori: ‘Vjerovanje u Allaha.’ Dalje upitaše: ‘A onda?’ On odgovori: ‘ Onda džihad na Allahovom putu. ‘A onda?’ ponovo ga upitaše. On reče: ‘Primljeni hadž.”’
Primljeni hadž jeste onaj hadž koji nije okrnjio grijeh. 
Ebu Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: „Hadžije i oni koji obavljaju ‘umru jesu Allahova, dž.š., delgacija; ako Ga pozovu, On će im se odazvati, a ako Ga zamole za oprost oprostit će im.“[10]
Zamislite, draga braćo, da si delegiran kod Allaha. Da si Njegov gost.
Čak i trošenje na hadžu jeste trošenje na Allahovom putu. Burejda veli: “Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao je: ‘Trošenje na hadžu jeste kao trošenje na Allahovom putu, jedan dirhem vrijedi sedam stotina puta.”’[14
Samo gledanje u Kabe je ibadet, a kakav je tek ibadet klanjati u haremu Kabe, tavafiti oko Kabe, zikriti ili doviti.
Braćo draga, današnja hutba imala je za cilj da nas u najmanju ruku ponuka i potakne da češće razmišljamo o hadžu jer i razmišljanje o lijepim stvarima je ibadet, a kako je tek ibadet kada razmišljamo o Allahovim propisima i dužnostima. Današnja hutba imala je za cilj da probudi u nama čežnju, želju, potakne naš nijjet što bi bio najbolji rezultat i cilj da sebi stavimo kao najveći životni cilj, ideal, najveću životnu želju, obavljanje hadža. Ako se u našem srcu pojavi ovo, i ako upućujemo dovu našem Gospodaru, zasigurno će nam Uzvišeni Gospodar dati odgovor.
Za one koji imaju mogućnosti da obave hadž kroz 1 godinu, 2 ili više, za njih zaista ne želim ni trošiti riječi osim što ću prenijeti hadis kojeg prenosi Alija r.a. da je Allahov poslanik rekao:
„Ko bude posjedovao sredstva kojim može otići do Kabe, pa ne obavi hadž, neka umre ako hoće kao židov ili kao kršćanin, zato što Allah, dž.š. u Kur’anu kaže: „Obaviti hadž  dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti…
Ovaj Alijin hadis nije jakog seneda, ali ga ojačavaju slični hadisi od Ebu Hurejre i Ebu Umameta.
Ja Rabbi, o Ti na kojeg se oslanjamo, od Kojeg pomoć tražimo, omogući svima onima, koji imaju čist i iskren nijjet, želju i čežnju da obave hadž, omogući im to, olakšaj im i pribli ih tome.
Hatib: Alem ef. Crnkić