Dok smo pisali o tome kako je počeo Popis stanovništva u BIH, primili smo poruku i sliku kako je naš glavni imam Alem ef. Crnkić već u prvim jutarnjim satima, prvog dana Popisa stanovništva bio u svom zavičaju i sa ponosom i zadovoljstvom, kako reče izvršio Popis sebe i svojih članova obitelji. Kako mu je to uspjelo baš prvog dana Popisa obzirom da popisivači obilaze kućanstva/domaćinstva prema svom rasporedu, željeli smo saznati.

Alem ef. Crnkić poslao nam je zanimljivu zabilješku, crticu iz svog dnevnika, i baš je kao takvu i prenosimo u integralnom obliku:

Nestrpljivo sam čekao da osvane 01. listopad 2013./25. Zul-ka’de 1434. h.g. kako bih sa ponosom i zadovoljstvom, sa sjećanjem na moga rahmetli dida Muharema i dida Bešira, izjavio da sam BOŠNJAK, vjera mi je ISLAM,  a jezik BOSANSKI. Zašto? Još uvijek se sjećam, iako u dječijoj dobi, svoga dida Muharema, rahmet njegovoj duši, koji mi je pričao sa osjećajem nepravde kako se on kao mladić nije mogao izjasniti na Popisu stanovništva,  poslije 2. svjetskog rata 1948. godine onako kako se osjećao (o.p.tada je govorio da je  musliman) jer nije bilo ponuđeno takvo izjašnjavanje te se on izjasnio kao “neopredjeljen” što je za njega bilo jako teško. Često je to spominjao i govorio kako osjeća teret na duši i grižnju savjesti što se tako, kako je jedino i mogao izjasnio, kao “neopredjeljen” jer on to bio nije, i nije mogao niti želio biti ali tada je “morao”. Zato se više “ne mora”. Sjetio sam se i svoga rahmetli dida Bešira, prelijepog imena, koje u prijievodu znači “onaj koji donosi radosne vijesti”, ta to je jedno od imena nešg dragog i voljenog Poslanika. Da ga Allah Uzvišeni uvrsti među svoje odabrane robove, rahmetli did Bešir, mamin otac, meni je donio “radost vjere” jer mi je pričao o islamu, vodio me u džamiju i kroz njega i njegov život i ja sam zavolio islam. 

U protekla dva dana, imao sam dva prelijepa događaja u Bosni i Hercegovini.

U ponedjeljak, 30. rujna 2013. prisustvovao sam ispraćaju hadžija iz Bužima, mjesta odakle sam oženjen.

Običaj ili adet je da se sve hadžije sa općine Bužim ispraćaju ispred Čaršijske džamije sa prethodnom ikrar-dovom i klanjanjem akšam-namaza. 

Sa područja bihaćkog muftijstva ili Unsko-sanskog kantona ove godine na hadž putuje 120 budućih hadžija, a iz općine Bužim u kojoj živi 20 000 stanovnika putuje čak 45 hadžija, dakle jedna trećina svih hadžija sa područja Unsko-sanskog kantona.

Ambijent ispraćaja hadžija iz Bužima za mene je bio poseban i fascinantan, takav kakav nisam očekivao.

Obzirom da je moja supruga ove godine ispraćala  mamu, a moju punicu Šefika-hanumu, krenuli smo od kuće prema Čaršijskoj džamiji. Od kuće su se poredala auta u koloni-iz sela komšije (kao za svatove) i krenuli smo prema Čaršijskoj džamiji, a sirene su se čule sa svih strana, baš kao da prolaze svatovi.

A u Čaršijskoj džamiji, pravo iznenađenje: puna ravna, kažu oko 1500 ljudi. Mašallah, koji prizor, koji osjećaj, pomislih u sebi. 

Kratkim i poučnim riječima svim hadžijama i prisutnim pratiocima u džamiji, nakon klanjanja akšam-namaza, obrati se imam Senad ef. Aljić koji prenosi hadise o vrijednosti hadža i njegovog obavljanja, a potom predade riječ načelniku općine Bužim Aganu Velić koji se obrati svojim “bužimljanima” sa prigodnim riječima da mi se učinilo kao da govori “neki od mojih kolega imama”, a onda i završi sa dovom Svevišnjem da im Allah učini hadž kabul i mebrur.

Glavni imam MIZ Bužim Mehmed ef. Harčević izvrši prozivku hadžija i potom počeše s tekbirima hadžije izlaziti ispred džamije.

A ispred džamije još veća gužva, kiša pada, a kao da se ne osjeti jer sve insan do insana…Posljednji zagrljaj prije puta sa našim ovogodišnjim hadžijama, uz emocije, suze radosnice i autobus krenu…

Zaista, nisam očekivao i znao da je ispraćaj hadžija u Bužimu, prvorazredni događaj od javnog značaja…

Osvanu utorak, 01. listopad 2013. Raspitivah se na koji način da se popišem jer moram putovati nazad u Sisak, nemogu čekati kad će meni doći Popisivač, želim ja njega pozvati da dođe meni na kućni prag…I nakon nekoliko telefonskih poziva, predsjednika Popisne komisije u Bos. Krupi, zatim inspektora za Popis jednog, drugog i nakon upotrijebljenog sabura odnosno čekanja od dva puna sata, na vratima se pojavi Popisivač, mlad i fin čovjek koji se ispriča što nije mogao prije ali kako reče, tek je prvi dan i svi se “uhodavaju”.

Puna dva sata vršili smo Popis mene i mojih članova obitelji…

Ali bio je to lijepi osjećaj, osjećaj kojeg moji didovi Muharem i Bešir nisu nikad doživjeli, da se izjasne onako kako bi najviše voljeli…

Zato pred njihovu dušu i dušu svih onih koji su voljeli Bosnu i Hercegovinu i doživljavali je kao nezavisnu, cjelovitu te za nju dali i najvrijednije, svoje živote, poklanjam svoje izjašnjavanje da sam po nacionalnosti BOŠNJAK, vjera mi je ISLAM,  a jezik BOSANSKI.