Islamska zajednica u Hrvatskoj ove godine, 2016., obilježava 100. obljetnicu otkako je Hrvatski sabor donio odluku kojom je islam prepoznat kao jedna od ravnopravnih religija. Samo je jedna zemlja u Europi koja se može pohvaliti tradicijom duljom od ove koju imamo u Hrvatskoj, a to je Austrija.
Međutim, valja istaknuti da je u proteklom stoljeću Hrvatska ipak otišla najdalje po pitanju uređenja pozicije islama i muslimana. U proteklih 100 godina bilo je mnogo i uspona i padova. Muslimani Hrvatske su prolazili kroz teška vremena, puna iskušenja i brojnih prepreka. Ipak, muslimani u Hrvatskoj nikad nisu prestali biti konstruktivan dio svoga društva, već su uvijek davali svoj maksimalan doprinos, posebno onda kada je bilo najpotrebnije. Tako je zabilježeno da je preko 1180 Bošnjaka muslimana dalo svoje živote za neovisnost Republike Hrvatske i slobodu, a ako pribrojimo i muslimane Hrvate, Albance, Arape, Rome i druge broj je uvelike veći.
Današnji sustav plod je dugogodišnjeg rada i traganja za najboljim rješenjem. Kako bi se postigla postojeća razina uređenosti neophodno je bilo ispuniti određene preduvjete. Prvi smo već spomenuli, a to je ravnopravnost islama s drugim vjerama u Hrvatskoj koje je priznao Hrvatski sabor davne 1916., što ukazuje i na otvorenost hrvatskog društva za islam i muslimane. Drugi preduvjet je bila spremnost muslimana da se integriraju u društvo uz zadržavanje svojih posebnosti.
Posebno je značajno što su muslimani također odlučni da zajednički, putem jedinstvene zajednice, upotpunjavaju svoj vjerski život. Tako Islamska zajednica u Hrvatskoj okuplja pripadnike različitih nacionalnih i drugih skupina koji se u Zajednici okupljaju isključivo radi vjere. Ova činjenica predstavlja također bogatstvo Zajednice zbog različitosti kultura, ali i zbog olakšavanja izgradnje i jačanja institucionalnog kapaciteta Zajednice. Nije zanemarivo ni to da uređenje odnosa po modelu kakav je primijenjen u Hrvatskoj pruža sigurnost i građanima muslimanima kao i državi, jer muslimani imaju punu slobodu, mogućnost, ali što je i najvažnije mehanizme putem kojih mogu prakticirati svoju vjeru i ostvarivati svoja prava, a isto tako i odgovornost koja posebno leži na predsjedniku Mešihata/muftiji i vjerskim službenicima što je s druge strane važno vlastima kako bi imale jedinstvenu adresu na koju se mogu obratiti za tumačenja. Dobrom suradnjom Islamske zajednice i institucija države razvijeno je pozitivno ozračje zajedničkog djelovanja u razvoju društva po mjeri svakog njenog građanina te se aktivno djeluje s ciljem prevencije razvoja nezadovoljstava čemu, nesumnjivo, doprinosi i Ugovor. Ured komisije za odnose s vjerskim zajednicama i Islamska zajednica surađuju na svim poljima, a pitanja od zajedničkog interesa rješavaju se na obostranu korist i zadovoljstvo.
Model prisutan u Hrvatskoj pokazuje visoku kulturu i tradiciju uvažavanja vjerskih zajednica bez obzira na brojnost njihova članstva. Iako je i u Hrvatskoj vjera odvojena od države, ona istovremeno nije ostavljena po strani jer predstavlja jedan od osnovnih identiteta velike većine pojedinaca u hrvatskom društvu. Umjesto da pokuša ukloniti vjeru iz razmatranja kategorizirajući je kao nešto što je isključivo stvar privatnoga, vlasti u Hrvatskoj su bile svjesne da se preko 90% građana Hrvatske na popisima stanovništva izjasnilo da su vjernici te su ozbiljno pristupile pronalasku optimalnog rješenja i u tomu su uspjele suradnjom s vjerskim zajednicama. Iako je kratkoročno bilo lakše, bezbolnije i, na koncu jeftinije, jednostavno zanemariti činjenicu potrebe za uređenjem vjerskog života na institucionalan način, dugoročno se pokazalo da je to najbolji i najsigurniji način kako osigurati slobodu ispovijedanja vjere, a zadržati odgovornost i, što je najvažnije, sigurnost. U prilog ovoj tvrdnji govori niz primjera koje nalazimo u zemljama Zapadne Europe čiji građani, unatoč činjenici da su u tim zemljama rođeni i odrasli, pribjegavaju ekstremnim tumačenjima vjere koja, za posljedicu, imaju veliki broj učesnika u konfliktima diljem Zemlje. Njihov odlazak je veliki izazov, a još je veći povratak tih osoba, a njihova rehabilitacija i resocijalizacija kao i nadzor iziskuje mnogo veća sredstva od onih koja su uložena u prevenciju. Vjera, zbog svoje izuzetno jake uloge u kreiranju identiteta pojedinca i zajednice te društva, u povijesti nikada nije bila privatna „stvar“, a u globalnim kretanjima danas je to manje nego ikad, tj. nikad nije bila više i javna i društvena. Iako su brojne zemlje propustile priliku spriječiti, ipak ni sad nije kasno, jer kroz institucionalno uređenje djelovanja vjerske zajednice može se zaustaviti daljnji razvoj ekstremnog tj. netočnog tumačenja vjere i propisa, a samim tim osigurati i zadovoljstvo svojih građana. Ovo ne vrijedi samo za zemlje gdje su muslimani manjina, već i u onim zemljama gdje su muslimani većina jer je model primjenjiv na sve vjerske manjine u nekoj zemlji.
Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica (NN 83/02, 73/13) defi nirao je pravni položaj vjerskih zajednica u Hrvatskoj, a člankom 9, stavak 1, navedenog zakona omogućeno je potpisivanje posebnog ugovora kojim će se defi nirati pitanja od zajedničkog interesa. Sam Zakon već daje dobru osnovu za djelovanje vjerske zajednice štiteći sve neophodno za nesmetano djelovanje. Između ostalog Zakon sadrži odredbu kojom su vjerske zajednice samostalne i slobodne u organiziranju unutarnje strukture, povezivanja s drugim vjerskim zajednicama, dok je prostor vjerskih zajednica nepovrediv. Također, pored navedenog, vjerske zajednice imaju pravo na održavanje vjerske pouke, dušobrižništva (bolnice, socijalne ustanove, zatvori, vojska i policija), organiziranje školskih ustanova sukladno zakonima i propisima, te potporu za djelovanje iz državnog proračuna, kao i nesmetan pristup javnim medijima. Zapreke i ograničenja koje donosi Zakon odnose se na zabranu širenja bilo kakvog oblika mržnje ili netolerancije prema pripadnicima drugih vjerskih zajednica i uopće, kao i na obvezu djelovanja sukladno pravnim propisima Republike Hrvatske. Sve vjerske zajednice su upisane u jedinstvenu evidenciju, a s ciljem poboljšanja kvalitete suradnje osnovana je Komisija Vlade za odnose s vjerskim zajednicama (danas Ured). Kako bi što kvalitetnije definirali svaku od navedenih točaka i djelovanje po njima, prije trinaest godina, točnije u prosincu 2002. godine, Islamska zajednica u Hrvatskoj potpisala je Ugovor s Vladom Republike Hrvatske o pitanjima od zajedničkog interesa. Navedenim ugovorom precizirana su prava i dužnosti Islamske zajednice u Hrvatskoj što danas predstavlja ponajbolji model uređenja odnosa i pozicije islamske zajednice u društvu, ne samo u Europi već i šire.
Preuzeto sa www.behar.hr (mr.sc. Nermin Botonjić)
